Posljednja večera

O djelu

U vrijeme kada sam dobila sliku svadbe iz 1955. godine, nepoznatog autora i podrijetla, nalazila sam se pred osobnom dvojbom između obiteljskog i redovničkog života, zbog čega je motiv svadbe za mene dobio posebno značenje. Prvo sam aproprijirala sliku i svadbeni prizor, tako što sam preoblikovala sliku u prikaz Posljednje večere. Zadržala sam stol kao središnji element kompozicije, ali sam promijenila njegovo značenje. Stol za kojim su se nalazili mladenci i svatovi postao je stol Posljednje večere, odnosno mjesto ustanovljenja Euharistije. Postojeće figure nisam u potpunosti uklonila, nego sam ih preslikala u Krista i apostole. Na taj je način izvorna slika ostala prisutna ispod novog prizora. Nakon slikarske intervencije uslijedio je tekstualni sloj. Bijelim uljnim markerom preko gotovo cijele površine slike ispisivala sam riječi i rečenice povezane s vlastitim razmišljanjima o životnim pozivima i kako se u kojem pozivu vidim. Birala sam misli koje su mi u tom trenutku bile jednako uvjerljive i za brak i za redovništvo. Tekst sam ispisivala postupno i tako se širio preko slike sve dok nije gotovo zasitio cijelu sliku. Namjerno sam htjela da velika gustoća teksta otežava čitanje i istodobno djelomično propušta prizor ispod njega. Konačni rad tako čine tri sloja: izvorna slika svadbe, moja slikarska intervencija kojom svadbu pretvaram u Posljednju večeru i tekstualni sloj osobnih misli i dvojbi. Nijedan prethodni sloj nije potpuno nestao, nego ostaje djelomično vidljiv unutar sljedećega, ako se bolje prouči slika. No, na kraju ostaje pitanje: Zašto ostavljam naziv rada Posljednja večera? Ostavljam takav naziv zato što u tom nazivu govorimo točno o tom prijelomnom trenutku u kojem sve izlazi na vidjelo, u kojem Krist donosi odluku i mijenja sve, jer odabir poziva jest odluka.